Vrijeme doživljavate kao beskonačan niz trenutaka, od kojih su nekii "dobri",
a neki "loši". No, ako pažljivije pogledate, odnosno ako zavirite iza
vlastitog neposrednog iskustva, otkrit ćete da uopće ne postoji mnoštvo trenutaka.
Otkrit ćete da uvijek postoji samo ovaj trenutak. Život je uvijek SADA
Eckhart Tolle
Ouroboros
ili zmija zmiji grize rep.
Vječno pitanje koje se proteže kroz sve ljudske živote je: Tko sam, odakle
dolazim i kuda idem...
Opširnije
 Kigaku
Kako se slažete s partnerom?
Rune
Želite li dobiti
odgovor na pitanje?
Pokušajte
sa runama!
|
Svi smo mi bar jednom čuli onu priču o kameri,
onoj koja snima svaki naš korak učinjen kroz ovu vijugavu cestu zvanu život.
Njena baterija se ne prazni tako dugo dok je i naša u funkciji.
Stigavši do onih famoznih vrata iza kojih je već planetarno poznata svjetlost,
prepuna ljubavi i razumijevanja za nas i naše nepodopštine,
došlo je i vrijeme da nam se još jednom prikaže vrludanje naših nožica niz cestu
snova.
Zašto snova? Pa eto, maštom smo prizvali svoju jedinstvenu turneju, baš kao i u
bilo kojem drugom noćnom ophođenju raznih livada.
Reprodukcija života!
Da li se bojati ili veseliti? Po iskustvu onih kojima je bilo dozvoljeno to
vidjeti i vratiti se, ne treba ni jedno ni drugo.
Tamo nije sud onakav kakvog mi poznajemo u našem ophođenju s drugima, tamo je
nešto što se zove bezuvjetna ljubav kakvu je ovdje malo tko iskusio.
Ne samo zato što je nismo primili, već i zato što je nismo znali pružiti.
ali sjećanje na nju je ona nit koja nas vodi u sveopćoj potrazi za
ljubavlju.
Jeste li ikada susreli čovjeka koji nije čeznuo za tim da ga se razumije, da ga
se voli, da ga se prihvati baš takvog kakav je? Mislim da niste, takav čovjek ne
postoji.
Ali zato istovremeno svi mi koji čeznemo za tim, to isto ne znamo pružiti.
Opet zašto?
Vjerojatno zato jer nas je netko pogrešno uvjerio da je život borba.
Borba za moć, borba za imovinu, borba za prava….
U svakoj borbi samo po sebi se razumije da protivnike treba pobijediti, pa kako
im onda pružiti razumijevanje i ljubav?
Ono što nisi dao ne možeš ni primiti.
Malo tko je taj put prošao a da nije napravio grešku u koracima.
Nekada smiješnu, nekada tužnu, uvijek poučnu.
Osim toga, malo tko je uvijek bio potpuno svjestan onoga trenutka kada je nogica
kročila lijevo ili desno.
Nesvjesno koračanje skoro da nam je svakodnevnica.
Nije ni čudo, uzduž tog puta nailazimo na bezbroj igračaka, drugih putnika, a o
šarenim balončićima prepunih želja da i ne govorimo.
Pa tko bi onda svjesno pružio nogu ili ruku. Sva usredotočenost je na igri. U
dobroj igri lako je zaboraviti i ono zašto i ono kako i ono gdje…e, baš taj
zaborav naš korak čini jedinstvenim, autentičnim, neponovljivim.
Taj jedinstven korak ogledalo je naše duše koja putem proživljava sve svoje
misli i riječi, koja putem mora isprobati sve ono što je u ovom ili nekom
prethodnom filmu činila svojim suputnicima i sebi. Taj korak govori koliko je
još koraka ispred nas, u nepreglednom nizu putovanja, prije nego li kod onih
vrata na kraju puta odgledamo vlastite putopise, onako sa mirom i radošću,
svjesni da smo sve to bili mi.... i onaj korak i onaj balončić, suputnik, grm,
sunce i more i cesta....
Svjesni da smo baš svaki korak učinili sebi i za sebe, jer nikog drugog i nije
bilo.
Svjesni da je nesvjesna dobrota prema svima i svemu, jedini film vrijedan
gledanja.
No, taman kada to pomislimo, shvatimo da ni film više nije važan. Postaje važno
samo ono sto je preostalo, a to je ljubav. Baš ona od koje smo se odvojili u
namjeri da spoznamo njenu vrijednost, prije nego li se s njom opet stopimo.
Eto, kada bi sada bio kraj priče, to bi zaista bila lijepa bajka.
Ali nije.
Lako je je tamo gdje ne postoji ništa osim ljubavi spoznati ljubav!
Ajde ti nju spoznaj tamo gdje je ima malo ili nimalo,
kažemo sami sebi,
obujemo cipelice lutalice i put pod noge, u nadi da se ovoga puta nećemo toliko
zaigrati a da ne znamo što radimo sebi i drugima.
Pa neka nam je sa srećom!
|
|
|
